Google Translate
Baneri
Baner
Baner

Sposobnost razmnožavanja tj, reprodukcije je najvažnija osobina ovaca i veliki je faktor u efikasnosti cjelokupne ovčarske proizvodnje. Kao i za sve ostale stočarske proizvodnje osnova je reproduktivna efikasnost od koje zavise ostale proizvodnje tipa, mesa, mlijeka ,vune itd. Reprodukcija počinje estrusnim ciklusom i činom oplodnje koja se događa nakon prirodnog ili vještačkog osjemenjavanja. I u jednom i drugom načinu sperma ovna se ubacuje u genitalni trakt ovce.

Polna zrelost ovaca je faza u kom organizam ovce završava tjelesni rast, ili najveći dio rasta i razvoj reproduktivnog trakta. Polna zrelost nastaje u periodu razvoja polnih žlijezda i produkcije zrelih polnih ćelija, muških spermatozoida i ženskih jajnih ćelija. Za ovu fazu karakteristika je da se pojavljuju sledeće osobine: libido (želja za parenjem), ciklično ponavljanje ovarijalnog ciklusa, kao i usporavanje rasta, promjene metabolizma kao i promjene u ponašanju. Pubertet (polna zrelost) je direktno vezana za djelovanje žlijezda sa endokrinim lučenjem. Momenat postizanja puberteta (polne zrelosti) u ženskih životinja je determinisan pojavom prve ovulacije. Polna zrelost u mužjaka se određuje pojavom ejakulata koji u sebi sadrži spermatozoide. 

Vrijeme postizanja polne zrelosti zavisi najviše od rase i to visokoselekcionisane  rase ovaca postižu polnu zrelost znatno ranije, pol igra veliku ulogu i tu je karakteristično da ovce znatno ranije steknu polnu zrelost u odnosu na ovnove, ishrana je takođe faktor koji igra veliku ulogu u vremenu postizanja polne zrelosti i od individualnih karakteristika u okviru rase.

Starost ovaca pri postizanju polne zrelosti je 6-12 mjeseci. Nije poželjno mlade jedinke puštati u priplod po postizanju polne zrelosti zbog negetivnog uticaja na budući rast i razvoj koji se može negativno odraziti na cjelokupnu ovčarsku proizvodnju. Priplodna ili odgajivačka zrelost je optimalni period za uključivanje mladih jedinki u proces reprodukcije bez negativnog uticaja na rast i razvoj.

Polni žar (estrusni ciklus) je fiziološko stanje životinje koje se ogleda u ispoljavanju želje za parenjem, a traje veoma kratko 18-36 sati. U vrijeme ove faze ovca je razmrkana i dozvoljava ovnu da je zaskoči i izvrši potpuni akt kopulacije. Osjemenjavanje se može smatrati uspješnim samo ako se izvrši u vrijeme  estrusnog ciklusa. Ovca nedozvoljava ovnu da je zaskoči u periodu izvan polnog ciklusa, a polni ciklus se javlja kod polno zrelih jedinki. Znaci estrusa kod ovaca su slabo izraženi te je estrus ovce moguće otkriti samo uz pomoć ovna. Ovaj tzv. tihi estrus je pogotovo izražen kod tovnih rasa. Za vrijeme estrusnog ciklusa ako se desi parenje, ovca najčešće ostaje gravidna. Ako se desi parenje a ovca ne ostane gravidna slijedi faza umirivanja kad prestaje interes za mužjakom te estrus prestaje. Estrus se ponavlja u sezoni mrkanja, 16-18 dana što opet zavisi od rase i sezone parenja. Vremenski period između početka jednog i početka drugog estrusa naziva se estrusni ciklus. Polni žar u vrijeme estrusnog ciklusa tj, optimalno vrijeme uparivanja traje 18-36 sati. U velikim stadima je neophodno imati ovna probača kako bi determinisao ovce u estrusu. Ovan probač ima posebno izražen libido ali iz nekih drugih razloga neodgovara selekcijskim zahtjevima. Ovakav ovan se mora podvezati keceljom ispod trbuha da nebi uspio  izvršiti akt kopulacije, a kecelja se premaže nekom bojom koja ostavi trag na ovci nakon čina skoka. Tako ofarbana ovca nam govori da je u estrusu i da je treba osjemeniti. Primitivnije rase ovaca, jasnije, bolje izražavaju polni nagon. Kod pramenke se jasnije uočava polni žar jer ga jasnije ispoljava. Vrijeme stasavanja ovaca za estrusni ciklus je rasna karakteristika. Našu domaću pramenku treba pripuštati prvi put u starosti 1 do 1.5 godine. To je optimalno vrijeme sazrijevanja za kasnostasne rase dok plemenite rase ovaca sazrijevaju u starosti 6 do9 mjeseci kada se i pripuštaju. Isti je slučaj i sa ovnovima koji dostižu priplodnu zrelost kad i ovce iste rase. Za ovce je karakteristično da se kod nje kao vrste polni žar javlja u ranu jesen ima tzv. „kratki dan“. Smanjivanjem svjetlosnih sati u toku dana dolazi do aktiviranja hipofize i lučenja njenih hormona (FSH i LH), koji pokreću sve dalje repro procese. Na skraćivanje svjetlosti su posebno osjetljive primitivne rase ovaca, dok se ta pojava slabije ispoljava kod visokoselekcionisanih rasa. Uticaj sezone na pojavu polnog žara i oplodnje od ovčarstva pravi nedovoljno akumulativnom proizvodnjom. Zbog ovog razloga u svijetu se prave pokušaji na povećanju plodnosti zbog rentabilnosti proizvodnje. Pokušaji se svode na izazivanje polnog žara van sezone kad se normalno neočekuje estrus. U svijetu se koriste 4 metode za izazivanje polnog žara, a to su:

a) skraćivanje broja svijetlosnih sati, primjenom zamračivanja objekata u kojima se nalaze ovce 

b) indukcija i sinhronizacija estrusa, upotrebom raznih hormona
c) flushing metodom, odnosno pojačanom ishranom sa zelenom vitaminskom hranom
d) prisusutvom ovnova, stimulacija pojave estrusa ovaca držanjem neposredno pored ovnova pripremanih za parenje (djelovanje feromona) 

Metode parenja ovaca 

Postoje 4 načina parenja ovaca : divlje (slobodno), haremsko, klasno i individualno (parenje iz ruke).  

Divlje parenje je slobodan način uparivanja ovaca gdje su ovnovi stalno prisutni u stadu, te ne postoji bilo kakva evidencija o vremenu uparivanja i koji je ovan upario koju ovcu. U intenzivnoj ovčarskoj proizvodnji ovaj način parenja  ovaca se manje koristi.  

Haremsko parenje se sprovodi tako što se u sezoni parenja samo jedan priplodnjak drži sa određenim brojem ovaca. Kod ovog parenja pouzdano se znaju roditelji ali se nezna datum oplodnje i predviđeno vrijeme jagnjenja. Ovaj vid parenja je napredniji od divljeg parenja međutim ima i svojih nedostataka. Ovce moraju da se drže odvojeno po grupama što opet predstavlja problem kod slobodne paše. Ovakav odvojeni način držanja po grupama zahtijeva veću radnu snagu što poskupljuje proizvodlju. Ovaj problem se pokušava ublažiti izlučivanjem ovnova iz stada ujutru prije izlaska ovaca na pašu i naveče se stada dijele po grupama te se po planu dodjeljuju ovnovi. 

Klasno parenje je parenje ovaca koje su svrstane po klasama prema kvalitetu te se svakoj od njih dodjeljuje ovan iste ili bolje klase. 

Individualno parenje „iz rukeje najbolji način parenja. Estrus se otkriva na osnovu ovna probača koji se pušta u stado ovaca ujutro ili naveče. Kad ovan otkrije razmrkanu ovcu ona se pripušta kod ovna koji je  predviđen planom pripusta ili se pristupa vještačkom osjemenjavanju. Kod prirodnog pripusta se praktikuje da ovan dva puta zaskoči ovcu i to ujutro i naveče da se ponovi sa istim priplodnjakom. Ovaj način parenja se koristi u svim selekcijskim stadima koji se bave unapređenjem reprodukcije. Kod ovog načina parenja se znaju svi podaci o roditeljima, vrijeme pripusta, predviđenog jagnjenja, a negativna strana je neophodnost većeg broja kvalitetnih ovnova. Takođe, ovaj način podrazumijeva veće vrijeme držanja ovaca u zatvorenom prostoru što poskupljuje proizvodnju. Pravo rješenje  kod parenja je vještačko osjemenjavanje. Da bi u stadu bilo zastupljeno dovoljno ovnova,  više faktora utiče na optimalnu raspodjelu: 

  1. individualna sposobnost ovna, koja zavisi od njegove sposobnosti za određeni broj skokova i kvaliteta sperme 
  1. starost ovna (mlađim ovnovima treba dodijeliti 20-25 ovaca, 60-70 ovaca ovnovima u punoj priplodnoj snazi dok 20-40 ovaca starijim ovnovima
  1. Način parenja (najveći broj plotkinja može oploditi jedan ovan ako se primjenjuje individualno parenje)
  1. Dužina trajanja sezone parenja (ako sezona duže traje , sa jednim priplodnjakom se može oploditi veći broj plotkinja i obrnuto)

Ako se vrši indukcija estrusa ili ako se normalno razmrču veći broj ovaca može se pojaviti nedostatak broja ovnova. Nije popularno da se ovan preoptereti sa većim brojem plotkinja jer se u tom slučaju javlja velika jalovost ovaca. Optimalno je da dobar ovan mrče u toku jednog dana 3-4 ovce, stari ovan 2 ovce dnevno, a mladi 1-2 ovce u toku dana. Dužina eksploatacije jednog ovna zavisi od zdravlja, kondicije, sposobnost iskorištavanja hraniva i naravno kvalitet potomstva. Kvalitetni priplodnjaci se koriste 5-6 godina u reprodukciji. Ovce se takođe drže u priplodu zavisno od svih pomenutih faktora i kvalitetnih zuba u prosjeku 8 godina. 

Indukcija estrusa ovaca 

Indukcija i sinhronizacija estrusa ovaca je biotehnološki metod, u sezoni mrkanja i izvan nje, kojim se u reprodukciju uvodi veći broj ovaca.  Tokom čitave godine desezonizacija estrusa ovaca i koza predstavlja najvažniji oblik intenziviranja ovčarske i kozarske proizvodnje. Sinhronizacija estrusa omogućava da se sve, ili pretežan broj plotkinja uvede u estrus i oplodi istovremeno, odnosno u roku od nekoliko dana (7 do10), primjenom metode vještačkog osjemenjavanja. Istovremena oplodnja omogućava i istovremeno porađanje životinja. Istovremeno porađanje većeg broja ženki olakšava organizovano prihvatanje mladunaca i njihovo turnusno (grupno) gajenje. Na taj način se više i bolje koriste smještajni kapaciteti za životinje na velikim farmama i radna snaga. Sinhronizacija estrusa ima poseban zoohigijenski značaj. Priprema ambijentalnih uslova vrši se za prijem svake nove grupe jagnjadi sa majkama na početku jedne reproduktivne faze. Prihvatanje i odgajivanje većeg broja jagnjadi, u kraćem vremenu, lakše je i ekonomski opravdanije nego u prolongiranom periodu. Sinhronizacija i indukcija estrusa kod ovaca van sezone do sada je najčešće primjenjivana na velikim državnim gazdinstvima, uz primjenu vještačkog osjemenjavanja. Do šire primjene ove metode još nije došlo u uslovima parenja "iz ruke" na privatnom sektoru i manjim stadima. Reproduktivni ciklus ovce tokom godine karakterišu dva perioda:  1. Sezona parenja 2. Vansezonski anestrus

Sezona parenja, kod većine rasa ovaca koje se gaje u određenim geografskim širinama uz izrazite razlike u trajanju svijetlosnog dana tokom godine, počinje krajem ljeta, a završava se u kasnu jesen. U ovom periodu životinje manifestuju 4 do 9 estralnih ciklusa. 

Estralni ciklus ovce traje prosječno 17 dana (14 do 21). Naše ovce rase pramenka i cigaja i melezi ovih rasa cikliraju prosečno svakih šesnaest dana, u punoj sezoni parenja, dok su ciklusi koji se javljaju na početku i na kraju sezone parenja kraći za 2 do 3 dana.

  

U menadžmentu ovaca velika pažnja se poklanja dijagnostici graviditeta, radi dobijanja većeg broja jaganjaca. Od metoda za dijagnostiku graviditeta koriste se: - praćenje ponovnog estrusa na 16 do 18 dana,

- digitalna palpacija arterije uterine kaudalis 90-og dana,

- palpacija ploda preko trbušnog zida i adspekcija 120-og dana,

- palpacija razvoja mliječne žlijezde i

- upotreba ultrazvučnog aparata od 40 do 75 dana graviditeta.

Parenje kod ovaca traje vrlo kratko, svega nekoliko sekundi. Ovim polnim aktom unosi se sperma ovna, prirodno ili vještački u reproduktivni trakt ovce. Odatle spermatozoidi muške ćelije dospijevaju u jajovod gdje se nalaze jajne ćelije te izvrše njihovu oplodnju. Poslije oplodnje, embrion se razvija 2-3 dana u jajovodu.Poslije prelazi u matericu gdje se zadržava do momenta porođaja (jagnjenja). Oplodnja je moguća samo ako je ženka u estrusu tj, ako je izbacila jajne ćelije u jajovod i ako je ovan ubacio spermu sposobnu za oplodnju. Najefikasnija oplodnja se događa kada se parenje ili osjemenjavanje izvede oko 12 sati prije ovulacije. To znači u drugoj polovini estrusnog perioda. Da li će doći do oplodnje i da li će se oplođena jajna ćelija normalno razviti u plod, sve do normalnog termina porođaja zavisi od velikog broja faktora. Među njima su najznačajniji: kondicija ovce, ishrana, način držanja i razne bolesti.

Gravidnost ovaca 

Sjagnjenost, bremenitost ovaca počinje oplodnjom i implantacijom ranog embriona u rogu materice a završava se normalnim jagnjenjem. Sjagnjenost ovaca traje prosječno 150 dana u intervalu od 145 do 152 dana. Plod se razvija u rogu materice, a ukoliko nosi dvojke ili trojke plodovi su u oba roga. U početku gravidnosti plod se sporo razvija, ali se brzina rasta naglo povećava približavanjem termina jagnjenja. Mjesec dana nakon oplodnje plod ima 2,1 g, nakon 2 mjeseca 58 g, 3 mjeseca 685 g, nakon 4 mjeseca 1856 g i sa navršenih 5 mjeseci prosjek jagnjeta je 5125 g. Sjagnjenim ovcama treba obezbijediti odgovarajuću ishranu, njegu, smještaj i zdravstvenu zaštitu. Za sve vrijeme gravidnosti mora se postupati pažljivo da ne bi došlo do mehaničkih povređivanja i drugih koji mogu prouzrokovati abortuse. Svaki abortus se negativno odražava na ukupnu finansijsku situaciju farme. Ukoliko jagnjenje treba da se desi u proljeće ili ljeto, ovce se drže do jagnjenja na paši. Zbog toplog vremena ovce se mogu jagnjiti i na pašnjaku ali pod kontrolom farmera. Neophodno je da farmer pripazi na proces jagnjenja  ukaže pomoć ako je potrebno te zadoji jagnje prvim mlijekom kolostrumom te da po potrebi ovcu i jagnje odvoji od stada i prebaci u zatvoren prostor dan –dva dok jagnje ne ojača. Rosna paša nije dobra za sjagnjene ovce. Ovce koje su gravidne u zimskom periodu moraju se držati u toplim objektima. Sve do nedjelju dana pred jagnjenje drže se u stadu sa ostalim ovcama. Nedjelju pred jagnjenje visoko gravidne ovce se prebacuju u porodilište. Porodilište je topla prostorija sa temperaturom od 10 do12 stepeni celzijusa, u kojoj ovce provode nekoliko zadnjih dana sjagnjenosti i tu čekaju momenat jagnjenja. U savremenim porodilištima obično postoje izgrađeni posebni boksovi predviđeni za smještaj jedne ovce i njene jagnjadi. Tu ovce provode najmanje 2-3 dana, a u tom periodu je bitno da jagnjad posisaju kolostrum, malo ojačaju, te prelaze u grupu  ojagnjenih ovaca. Trebalo bi da se jagnjad i ovce podijele u grupe po starosti jagnjadi. Odmah nakon jagnjenja kad ovca oliže jagnje, neohodno je da se jagnje izmjeri i obilježi. Mjerenje se vrši pomoću vage a obilježavanje pomoću masne boje, što se kasnije mijenja u trajno obilježavanje. Težina novorođenih jagnjadi varira u zavisnosti od velikog broja faktora: rase, ishrane majki, starosti majke, pola , broja novorođenčadi, kondicije. 

Jagnjenje i odgoj jagnjadi 

Objekti za odgajanje ovaca sa jagnjadima trebaju biti prostrani. Jagnjetu po rođenju neophodno je obezbijediti hranljive materije potrebne za normalne životne funkcije, porast i proizvodnju vune. Od dobre organizacije i pripreme značajno zavisi uspjeh jagnjenja. Veliku ulogu u uspjehu jagnjenja ima: priprema ovčarnika, priprema opreme, hrane i priprema ovaca. Čišćenje ovčarnika, unošenje suve i čiste prostirke (slama), krečenje zidova, obezbjeđivanje dovoljnog broja individualnih boksova za smještaj tek ojagnjenih ovaca, takođe je potrebno potšišati ovce oko repa i zadnjih otvora, kako bi se lakše održavala higijena i lakši pristup jagnjeta vimenu. Objekti za gajenje ovaca sa jagnjadima moraju biti prostrani (površina poda iznosi 1,5 m2 za ovcu sa jednim i 1,75 m2 za ovcu sa 2 jagnjeta) svijetli, suvi i čisti, sa dosta svježeg vazduha. Ovca se obično lako i relativno brzo jagnji. Sam porođaj traje 30 do 40 minuta, ali može i znatno duže, naročito kod izrazito tovnih rasa, prvojanjki ili ovaca koje nose više jagnjadi. U tim slučajevima često treba pružiti pomoć kod jagnjenja. Posle jagnjenja, jagnjadima se podveže i dezinfikuje pupak i nastoji se da se jagnjad što prije zadoje - posisaju kolostrum, prve mlazove mlijeka. Prve dvije nedjelje jagnjad sisaju i do 20 puta za 24 časa. Majčino mlijeko je u to vrijeme jedina hrana jagnjadima. Krupnija, teža i deblja jagnjad pri rođenju imaju veće rezerve energije, tako da su vitalnija i lakše se privikavaju na spoljnu sredinu. Ova jagnjad imaju više deponovane masti, te su u prvim danima života sposobnija za održavanje tjelesne temperature, nego sitnija i mršavija jagnjad. Međutim, energetske rezerve kod tek ojagnjenih jagnjadi ne traju dugo, tako da jagnjad treba da sisaju i treba ih prihranjivati. Sve vrijeme graviditeta stočar mora punu pažnju da posveti zdravstvenom statusu sjagnjenih ovaca. U sezoni jagnjenja potrebno je redovno nadzirati gravidne ovce kako bi se blagovremeno zapazile poteškoće pri jagnjenju i takvim ovcama pružila pomoć, kao i one ovce kod kojih postoje indikacije za pojavu graviditetne toksemije. Pored toga, nadzor pri jagnjenju je potreban i radi zaštite od predatora. Ako se u sezoni jagnjenja očekuju vremenske nepogode tada ovcama treba obezbediti zaklon u ispustu ili na pašnjaku. Podizanje jagnjića bez dojilje zahteva posebne veštine od stočara. Neophodno je novorođene jagnjiće prvo napojiti kolostrumom. U prve četiri nedjelje života jagnjići bez majki treba svakodnevno da se napajaju u pravilnim vremenskim intervalima mlijekom ili zamjenama za mlijeko njihovih majki. Počev od druge nedjelje života treba im obezbjediti slobodan pristup čvrstoj hrani (može i svježa trava) i vodi za napajanje. Ako se za hranjenje koriste automatske hranilice, tada stočar mora da posmatra da li su jagnjići savladali način ishrane iz ovih naprava, a ako se jagnjići bez majki puštaju na pašnjak, redovno moraju da se posmatraju da ih ne bi ugrožavale druge ovce, a takođe im treba obezbediti i zaklon od vremenskih nepogoda. Naročita pažnja se mora obratiti na slabiju jagnjad jer imaju slabiju vitalnost. Jagnjetu po rođenju treba obezbijediti hranljive materije potrebne za normalne životne funkcije, porast i proizvodnju vune. Jagnjad se poslije rođenja drže u odvojenim boksovima zajedno sa majkama, ukoliko je moguće do 10 dana, a najmanje 2-3 dana. Poslije toga ovce se grupišu prema datumima jagnjenja i starosti jagnjadi. Drže se u manjim grupama (10 do 20 ovaca sa jagnjadima) do deset dana po jagnjenju. Jagnjad se poslije 10 do 15 dana odlučuju od majke, a na dojenje se puštaju četiri puta dnevno. Zalučivanje jagnjadi vrši se sa oko tri mjeseca kod ovaca koje se muzu, a sa četiri kod onih rasa ili stada koja se po prestanku muže zasušuju. Ranije zalučivanje jagnjadi namijenjenih za priplod nije preporučljivo, jer takva jagnjad ostanu sitnija i ne mogu se koristiti za priplod. Zalučivanje jagnjadi vrši se postepeno smanjenjem broja podoja.

Zalučena muška jagnjad koja nisu predviđena za priplod kastriraju se, jer bolje koriste hranu u tovu. Kastracija jagnjadi se vrši nekada odmah posle rođenja (2-3 dana), nekada na 2 do 3 nedjelje poslije rođenja ili pri zalučenju sa 2 do 4 mjeseca. Primjenjuju se dva načina kastracije: krvni, gdje se operativnim putem vade testisi i beskrvni gdje se specijalnim kliještima prekidaju sjemenovodi. Prilikom krvne kastracije i kasnije (10 do14 dana), dok rana ne zacijeli, treba voditi računa o higijeni. Životinje držati u čistim prostorijama i po mogućnosti za 14 dana ne istjerivati ih napolje. Ukoliko se kastracija ranije izvrši, jagnjad lakše podnose operaciju i brže prebole i obrnuto. U mnogim zemljama u isto vrijeme kada se vrši kastracija, vrši se i odsijecanje repova (kupiranje) kod grla oba pola namijenjenih za priplod. Odsijecanje repa se vrši i iz higijenskih razloga. Kupirana grla izgledaju šira u zadnjem dijelu. Vrijeme parenja određuje se prema planiranom vremenu jagnjenja ovaca. Za rano jagnjenje potrebni su bolji uslovi smeštaja i ishrane ovaca. U planinskim krajevima bolje je da se ovce jagnje kasnije, jer kod zimskog jagnjenja usljed nižih temperatura i loših smeštajnih uslova dolazi do velikih gubitaka jagnjadi. Kod nas u brdsko - planinskim predelima ovce se jagnje u martu i aprilu mesecu, a u ravničarskim predelima u januaru i februaru. Po rođenju, jagnjetu treba obrisati sluz oko nozdrva i usta i osušiti ga. Pupčana vrpca obično sama pukne tokom porođaja, pa je potrebno samo dezinfikovati okrajak. Najkasnije 30 minuta posle jagnjenja, jagnjetu treba pomoći oko podoja, sve dok ne navikne da samo sisa. Posle jagnjenja, najbolje je ovcu sa jagnjetom prebaciti u poseban boks u kome se drži 2 do3 dana. Jagnjad se po rođenju obilježava.

Poslednje ažurirano (subota, 02 april 2011 13:44)